2. Veliko požrtvovanje

"U ovom služenju se zahtijeva da se na direktan način osnovom učini zadovoljstvo isključivo Uzvišenog Allaha”[1], a zatim preporučuje:

"Trebate znati da je sva vaša snaga u iskrenosti i istini. Da, snaga je u istini i iskrenosti. Čak i nepravedne osobe dobijaju snagu zbog iskrenosti i srdačnosti koje ispoljavaju u svojim nepravdama. Da, dokaz za to da je snaga u istini i iskrenosti jeste ovo naše služenje. Djelić iskrenosti u ovom našem služenju dokazuje ovu misiju i postaje dokaz sama za sebe."[2]

1.    Veliko požrtvovanje

Jedna od impresivnih strana Bediuzzamana na putu služenja vjerovanju i Kur'anu je ta što je u odricanju i požrtvovanosti postigao veoma veliki stepen protiv svoga nefsa. Nije stekao nikakav imetak zbog dunjaluka i svoga nefsa, čak nije prihvatao ni poklone svojih učenika bez naknade, kako mu ne bi naštetilo iskrenosti tokom služenja. Smatrajući da će mu biti prepreka u služenju, nije razmišljao ni da se ženi i da ima djecu.

Odbio je visoke funkcije i plate koje su mu bile ponuđene te je kazavši: "Svoj nefs i dunjaluk sam žrtvovao na putu vjerovanja, sreće i spasa zajednice. Halal bilo.", [3] svoj život je isključivo i isključivo posvetio služenju Kur’anu.

Kao što je kazao Mustafa Sabri Efendi, osmanski šejhulislam iz posljednjeg perioda: "Danas islam traži takve mudžahide koji će biti spremni žrtvovati ne samo svoj dunjaluk već i svoj ahiret"[4]. Ubijedivši svoj nefs da žrtvuje i svoj ahiret na putu vjerovanja njegovog naroda, Učitelj je kazao sljedeće:

[1] Lem’alar, 167

[2] Lem’alar, 21. Lem’a, s.

[3] Tarihçe-i Hayat, s. 629

[4] Tarihçe-i Hayat, s. 11

"Na putu spasa vjerovanja moje zajednice žrtvovao sam i svoj ahiret. U mojim očima niti postoji ljubav prema džennetu niti strah od džehennema. Na putu vjerovanja zajednice halal bilo, ne samo jedan Said nego hiljadu njih. Ako nam Kur'an na zemljinoj površini ostane bez džemata, onda ne želim ni džennet, i tamo bi mi bilo poput tamnice. Ako vidim da je spašeno vjerovanje našeg naroda, spreman sam da gorim u džehennemskoj vatri. Jer, dok bi mi tijelo gorjelo, moja duša bi bila poput ruže-ružičnjaka."[1]

1.    Pozitivno djelovanje

Učitelj Bediuzzaman bi uvijek birao put sa korisnim djelovanjem, stalno bi izbjegavao negativno vladanje i riječi i to bi naređivao i svojim učenicima. Učitelj koji se zaputio, kazavši: "Mi smo se žrtvovali za ljubav, nemamo vremena za neprijateljstvo!",[2] je pozitivno djelovanje učinio osnovom kako bi se očuvao mir i sigurnost u društvu i kako bi se povećala ljubav među muslimanima.

Zato kaže sljedeće:

"Mi ćemo u domovini pozitivno djelovati svom našom snagom isključivo kako bi se očuvala sigurnost. Raspoznati duhovnu borbu u ovom vremenu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja je nešto veoma  veliko."[3]

Kako bi objasnio načelo pozitivnog djelovanja među džematima, hazreti Bediuzzaman kaže sljedeće: "S aspekta nemiješanja u poslove drugih, pravo svakog onoga koji je na uputi i koji obavlja neki posao (služenje) jeste da može kazati: 'Moje zanimanje je istina ili je bolje’. U protivnom, onaj koji aludira na nešto ružno ili neku nepravdu u vezi sa poslom nekoga drugoga treba da načelo pravičnosti koje ne zauzima stav da je 'jedino moj posao istina' ili 'jedino je moje ponašanje lijepo' učini svojim vodičem."[4]

[1] Tarihçe-i Hayat, s. 630

[2] Tarihçe-i Hayat, s. 59

[3] Emirdağ Lahikası-2, s. 242

[4] Lem’alar, 20. Lem’a, s. 158