3. Pozitivno djelovanje

"Na putu spasa vjerovanja moje zajednice žrtvovao sam i svoj ahiret. U mojim očima niti postoji ljubav prema džennetu niti strah od džehennema. Na putu vjerovanja zajednice halal bilo, ne samo jedan Said nego hiljadu njih. Ako nam Kur'an na zemljinoj površini ostane bez džemata, onda ne želim ni džennet, i tamo bi mi bilo poput tamnice. Ako vidim da je spašeno vjerovanje našeg naroda, spreman sam da gorim u džehennemskoj vatri. Jer, dok bi mi tijelo gorjelo, moja duša bi bila poput ruže-ružičnjaka."[1]

1.    Pozitivno djelovanje

Učitelj Bediuzzaman bi uvijek birao put sa korisnim djelovanjem, stalno bi izbjegavao negativno vladanje i riječi i to bi naređivao i svojim učenicima. Učitelj koji se zaputio, kazavši: "Mi smo se žrtvovali za ljubav, nemamo vremena za neprijateljstvo!",[2] je pozitivno djelovanje učinio osnovom kako bi se očuvao mir i sigurnost u društvu i kako bi se povećala ljubav među muslimanima.

Zato kaže sljedeće:

"Mi ćemo u domovini pozitivno djelovati svom našom snagom isključivo kako bi se očuvala sigurnost. Raspoznati duhovnu borbu u ovom vremenu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja je nešto veoma  veliko."[3]

Kako bi objasnio načelo pozitivnog djelovanja među džematima, hazreti Bediuzzaman kaže sljedeće: "S aspekta nemiješanja u poslove drugih, pravo svakog onoga koji je na uputi i koji obavlja neki posao (služenje) jeste da može kazati: 'Moje zanimanje je istina ili je bolje’. U protivnom, onaj koji aludira na nešto ružno ili neku nepravdu u vezi sa poslom nekoga drugoga treba da načelo pravičnosti koje ne zauzima stav da je 'jedino moj posao istina' ili 'jedino je moje ponašanje lijepo' učini svojim vodičem."[4]

[1] Tarihçe-i Hayat, s. 630

[2] Tarihçe-i Hayat, s. 59

[3] Emirdağ Lahikası-2, s. 242

[4] Lem’alar, 20. Lem’a, s. 158

1.    Služenje hrabrošću i čašću

Jedno od jasno vidljivih svojstava razumijevanja služenja našeg Učitelja jeste njegovo iznošenje jednog hrabrog, dostojanstvenog i ispravnog stava bez da bude pod utjecajem centara moći. Bediuzzaman koji je kazao: “Uhvativši me za ruku, strah me nije mogao odvratiti od odlaska na put misije kojeg sam smatrao istinom”, "Mi smo od onih koji više vole časnu smrt nego život pun poniženja"[1], tokom svog života nije se nimalo bojao pritiska, nepravde i prijetnji. Kazavši: “Kada bih imao glava koliko imam dlaka na glavi i kada bih se svaki dan sjekla po jedna, ne bih bezbožniku i zabludi predao svoje oružje i izdao svoju domovinu, narod i islam, i ne bih ovu glavu koja je posvećena pravoj istini o Kur'anu, sageo pred zalimima”[2], u sudnicama u kojima je bio osuđen na smrtnu kaznu je primjerom pokazao veliku hrabrost i požrtvovanost koja je dostojna jednog savršenog islamskog učenjaka te je sačuvao dostojanstvo i čast islama na najljepši mogući način.

2.    Služenje u džematu

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Allahova ruka je iznad džemata".[3] Hazreti Bediuzzaman je mišljenja da se muslimani protiv nevjerničkih tokova koji su započeli jedan zajednički napad protiv vjerovanja, naročito u ovom stoljeću, trebaju udružiti i povratiti džematu. Kaže sljedeće: "Ovo vrijeme je vrijeme džemata, a ne pojedinca! Ma na kakvom god da je stepenu pojedinac pa čak i na stotom, ako ne bude predstavnik nekog džemata, ako ne predstavlja duhovnu ličnost jednog džemata, bit će poražen od strane duhovne ličnosti opozicionog džemata. Koliko god da je velika snaga

[1] Mektubat, 13. Mektub, s. 48

[2] Şua’lar, 12. Şua, s. 265

[3]Tirmizi, Fiten 7