5. SVIJEST O EHLI SUNNETU VEL DŽEMATU KOD BEDIUZZAMANA

Poslanicama Svjetlosti, pokazavši jednu svoju poslanicu, hazreti Said Nursi je rekao sljedeće:

“Onoga ko nema imana, ova Poslanica prozorā će  dovesti do imana, inšallah. Ojača iman onome ko je slabog imana. Onoga ko je jakog imana, a koji u svom vjerovanju oponaša druge, dovede do istinskog imana. Poveća iman onome ko ima istinsko vjerovanje. U spoznaji Allaha dž. š. koji je izvor i temelj cjelokupne istinske zrelosti i lijepog ahlaka, poveća Njegovu spoznaju onome kod koga je iman velik i otvara još svijetlije i još sjajnije vidike.”[1]

Sa svim ovim ubjedljivim dokazima koje je uzeo iz Kur´ana, sa borbom od trideset četiri godine, Učitelj hazreti Bediuzzaman je uz Allahovu dž. š. pomoć ostvario čistu pobjedu protiv nevjerstva u ovoj zemlji. Najveći dokaz ovoga jesu milioni djece ove zemlje koja su očuvala svoja vjerovanja čitajući njegove poslanice. Uprkos tome što je osporio sve nevjerničke filozofije i izazvao ih, kazavši: “(Ova poslanica) pobija nevjerničke ideje koje dolaze iz naturalizma, na način da se više ne pojave”[2], do danas nijedan poricatelj nije uspio napisati knjigu koja bi ih osporila. Na kraju su, u ovoj nam dragoj državi, kao što su nekada davno to mogli činiti u većem broju, bezbožnici došli u situaciju da ne mogu otvoreno propagirati negiranje Allaha dž. š., poslanika i islam.

1.    SVIJEST O EHLI SUNNETU VEL DŽEMATU KOD BEDIUZZAMANA

Kao što je poznato, staza kojom idu pripadnici maturidijskog i eš´arijskog mezheba u ubjeđenju; i hanefijskog, šafijskog, malikijskog i hanbelijskog u djelovanju, naziva se staza Ehli sunneta vel džemata. A, to je “siratul-mustekim”, pravi put islama koji je poznat po privrženosti sunnetu Poslanika, s.a.v.s., i po tome što nije prestajao sli-

[1]Sözler, 33. Söz, s. 690

[2] Lem’alar, 23. Lem’a, s. 176

slijediti džemat koji se sastoji od ashaba. Jedna od važnijih stvari koje privlače pažnju u idejama i djelima hazreti Saida Nursija jeste njegova snažna privrženost i poštovanje prema Ehli sunnet vel džematu koja je ispravna i tolerantna staza islama. Naprimjer, kaže sljedeće:

“Sljedbenici istine i velika skupina koja je na istini i ispravnosti, a koji se u islamskom svijetu nazivaju Ehli sunnet vel džemat, na polju ispravnosti su upotpunosti sačuvali kur´anske i imanske istine tako što su slijedili časni sunnet. Većina evlija je izašla iz tog kruga.”[1]

Učiteljeva privrženost Ehli sunnetu je također prenesena na Poslanice Svjetlosti. Stoga, kao što će se onima koji čitaju Poslanice za kratko vrijeme povećati ljubav i poštovanje prema Allahu dž. š., Kur’anu, Allahovom Poslaniku i časnim ashabima, također će početi osjećati jednu veliku ljubav i prema evlijama, alimima i mudžtehidima koji su velikani Ehli sunneta.

Dođu do spoznaje da je najvažnija osnova čvrstog pridržavanja staze Ehli sunneta u tome da se bude na uputi, ispravnom razumijevanju i čuvanju islama te čuvanju od novotarija.

Uprkos tome što Učitelj Bediuzzaman, koji je jedan od najvećih autoriteta koji se pojavio u historiji islama u oblasti kelama, posjeduje mnoge originalne ideje po pitanju vjerovanja, on nikada ne iznosi neko suprotno mišljenje u pitanjima u kojima su složni učenjaci Ehli sunneta. Podržava svaku riječ, čuva i tu jednoglasnost pokazuje kao dokaz, zato što je idžma (jedinstvo u mišljenju) Ehli sunneta definitivan dokaz za muslimane. Kao jedan primjer ovom stavu Učitelja, možemo pokazati njegovu izjavu o ashabima:

"Idžma sljedbenika sunneta i džemata je neosporivi dokaz o tome da su nakon poslanika u čovječanstvu najčasniji bili ashabi..." [2]

[1] Mektubat, 26. Mektub, 4. Mebhas, 9. Mesele, s. 342

[2] Sözler, 27. Söz’ün Zeyli, s. 489

Sljedeća izlaganja o novotarskim skupinama kao što su mutezilije koje ne prihvataju temeljna načela vjerovanja i djelovanja Ehli sunneta, otvoreno iznose kakvu svijest ima hazreti Said Nursi po pitanju Ehli sunneta: "Mutezilijski imami, više iz ljubavi prema istini, i zbog toga što im kratka pamet nije dostigla visoka načela Ehli sunneta, te zbog toga što se sveobuhvatni propisi Ehli sunneta nisu usadili u njihova sužena rasuđivanja, odbijeni su zbog njihovog negiranja."[1]

Također su se i učenici Svjetlosti koje je odgojio Učitelj Bediuzzaman, a koji je, kazavši: "U namazu zvanom pravednost, neka vam kibla budu četiri mezheba"[2], ljude pozivao da djeluju prema četiri poznata mezheba Ehli sunneta, okitili sviješću koje je bilo krajnje privrženo Ehli sunnetu. Ova njihova svijest je u knjizi Historijat života opisana na sljedeći način: “Zbog služenja vjerovanju i islamu u oblasti Ehli sunneta, također su i učenici Svjetlosti svom snagom, bez ustezanja žrtvovali i svoje živote i nisu slijedili bezvrijedne interese.” [3]

Učiteljeva privrženost časnom sunnetu

Učitelj Bediuzzaman je poput svih velikih islamskih učenjaka, cijelog svog života za vodiča uzimao Poslanika, s.a.v.s., i kao što je proveo život slijedeći časni sunnet doslovno, također je pozivao i ljude iz našeg vremena da ga slijede. Za ovaj poziv je napisao zasebne poslanice, kao što su: Poslanica o časnom sunnetu, Ahmedove a. s. mudžize i Poslanica o miradžu.

Oslanjajući se na hadis: “Onaj ko se bude držao mog sunneta kada se u mom ummetu pojavi nered, imat će nagradu stotinu šehida.”[4], na sljedeći način je objasnio da je lijek

[1] Mektubat, 29. Mektub, 9. Risale, 7. Telvih, s. 453

[2] Tarihçe-i Hayat, s. 65

[3] Tarihçe-i Hayat, s. 624

[4] Bejhekî, Kitabu'z-Zuhdi'l-Kebîr, 2/118

za velike duhovne rane u prihvatanju časnoga sunneta, a naročito lijek ovoga vremena:

“Da, slijeđenje časnog sunneta je apsolutno veoma vrijedno. Slijeđenje časnog sunneta je naročito vrednije u vrijeme širenja novotarija. Slijeđenje jednog manjeg običaja iz časnoga sunneta naročito u vrijeme kada se bude pokvario ummet, ukazuje na veliku bogobojaznost i jedno snažno vjerovanje.”[1] Prilikom objašnjavanja ajeta: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ ”[2] u nastavku iste poslanice, Učitelj kaže sljedeće: “Muhabbetullah (ljubav prema Allahu), zahtijeva slijeđenje časnoga sunneta. Blago se onome koji više učestvuje u slijeđenju časnoga sunneta. A, teško se onome koji ne poštuje časni sunnet i koji je ušao u novotarije.” [3]

Na putu praktikovanja sunneta, hazreti Bediuzzaman, koji je cijelog svog života osjećao veliku ljubav i privrženost prema Resuli-Ekremu, s.a.v.s., i njegovom sunnetu, bio je izložen mnogim nepravdama, međutim, u ovoj privrženosti nije bilo nikakvog popuštanja.

Služenje islamskim simbolima

Učitelj Bediuzzaman je pridavao poseban značaj i ulagao trud u oživljavanju i očuvanju sunneta koji se nazivaju “Šeairi-islâmije”, a koji predstavljaju simbole i oznake islama unutar časnog sunneta, zato što je simbol ona strana islama koja je vidljiva u društvu.

Simbol se stalno vidi i živi unutar društva, zato narod ima velike duhovne koristi. Ti simboli ljudske duše stalno podučavaju islamu i vjerovanju. Naprimjer, džamije, munare, ezan, kur'anska slova, islamska odjeća kao što su turban i mahrama, te ibadeti kao što su namaz, džemat i

[1] Lem’alar, 11. Lem’a, s. 49

[2] Âl-i İmran Suresi, 31

[3] Lem’alar, 11. Lem’a, 5. Nükte s. 49

post, društvo neprestano podučavaju islamu. Iz tog razloga su veoma značajni za njega.

Napuštanje i zaboravljanje (iz različitih razloga) ovih simbola jednog za drugim u posljednje vrijeme, govori da je društvo lišeno časova o imanu koje daju ovi islamski simboli. Hazreti Bediuzzaman koji je bio krajnje zabrinut zbog ovog duhovnog uništenja, sljedećim izjavama brani simbole:

"Unutar šerijatskih pitanja, jedan dio se odnosi na pojedince; jedan dio se odnosi u cjelini na sve, te se  nazivaju “Šeairi-islâmije”. S aspekta veze ovog simbola sa cijelim narodom, cijeli narod je dio njega. Ako se ne stekne zadovoljstvo cijelog naroda, prilaz njima je napad na pravo čitavog naroda. I najmanje pitanje o vrsti sunneta među tim simbolima ima vrijednost poput nekog najvećeg pitanja. Kao što se direktno odnosi na cijeli islamski svijet; oni koji pokušavaju kao i oni koji im pomažu u rušenju i mijenjanju i kidanju lanaca (znakova) svjetlosti s kojima su bili povezani svi islamski velikani od perioda sreće pa sve do danas, neka razmisle o tome kako veliku grešku čine. I ako imaju makar mrvicu razuma neka strahuju!..."[1]

Ezan koji je jedan od simbola islama i čije je učenje na turskom jeziku u njegovo vrijeme bilo pod prisilom, hazreti Said Nursi koji  ga je čuvao upravo sa ovom sviješću i osjetljivošću, nikada nije učio ezan na turskom niti je to govorio svojim učenicima da urade. Također, pisanje kur'anskim slovima, to jeste islamskim pismom koje se naziva osmansko pismo, a koja predstavljaju jedan od simbola islama, usadivši ih u osnovu služenja Poslanica Svjetlosti, zajedno sa svojim učenicima je čuvao i branio i taj simbol.

Nikako nije skidao turban sa glave te je ovaj važan sunnet, koji predstavlja jedan od simbola, ukorijenio u cijelom

[1] Mektubat, 29. Mektub, 1. Risale, s. 396

svom džematu. Kako muslimanke ne bi ostavile mahramu, napisao je "Poslanicu o pokrivanju".

Nakon što je u prvom narodnom vijeću u Ankari 1923. godine primijetio nemar prema namazu, u saopćenju koje je napisao, upozorio je i narodne poslanike toga perioda kada je u pitanju čuvanje islamskih simbola i to na sljedeći način:

“Kao što znate, naši vječni neprijatelji i protivnici i suparnici uništavaju islamske simbole. Stoga, vaša neizbježna dužnost jeste oživljavanje i čuvanje tih simbola. U protivnom, nesvjesno se pomaže jednom razboritom neprijatelju. Ravnodušnost po pitanju simbola ukazuje na slabu nacionalnu svijest. A slabost ne zaustavlja neprijatelja već ga ohrabruje.” [1]

Borba protiv novotarija

Poznato je da se “novotarijama” nazivaju prakse izvan islama koje ruše časni sunnet i koje ukidaju simbole kao što su ovi prethodno spomenuti. Kazivanjem u hadisi šerifu, da je “Svaka novotarija zabluda, a da svaka zabluda vodi u vatru.“[2], ukazano je na to koliko su novotarije loše za muslimane. Dok je Učitelj Bediuzzaman s jedne strane pokušavao da zaštiti časni sunnet i islamske simbole, s druge strane se borio protiv novotarija koje su bile oprečne njima. U periodu kada je većina, pa čak i mnogi učenjaci i imami bili primorani da prihvate novo pismo, on nikada nije gubio nadu i borio je se za očuvanje kur´anskog pisma. U tim godinama kada je počevši od običnog naroda pa sve do hodža bilo silom naređivano korištenje šešira, nikada se nije potčinio pritiscima po ovom pitanju. U periodu kada su se mnogi predali novotarijama kazavši “primorani smo”, hazreti Učitelj je ovako glasno negodovao:

“Gdje može pronaći svjetlo i kojim putem može poći onaj koji je skrenuo sa sunneta izmišljajući novotarije? Naš vo-

[1] Mesnevî-i Nuriye, s. 102

[2]Sunen-i Nesei, Salatu’l-Ideyn, Poglavlje, 22, hn: 1576.

dič Resuli-Ekrem a. s. nas je obavijestio: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru'. Kakvu li to imaju korist, kakve li to fetve daju protiv ove konačne odluke nesretnici koji su dostojni izrazu loših učenjaka (ulema-us sû') pa se na bespotreban i štetan način suprotstavljaju jasnim stavovima o islamskim simbolima i smatraju da se mogu mijenjati?” [1]

1.    MUSHAF SA PODUDARANJIMA I ČUVANJE KUR´ANSKOG PISMA

“Jedan od zadataka Poslanica Svjetlosti jeste očuvanje kur´anskih slova”

Hazreti Said Nursi je cijeli svoj život posvetio služenju Kur´anu. Objavljivanjem Poslanica, koje je napisao s ciljem objašnjavanja i dokazivanja kur´anskih istina, svoje najveće služenje je posvetio tumačenju Kur´ana.

U periodu kada se približava “apsolutna dominacija Kur´ana”, on je svojim objašnjenjima, ne samo služio kur´anskim istinama već, jednom riječju, svim aspektima – učenju, pisanju, tefsiru, harfovima. Kazavši da je "Zadatak Poslanica Svjetlosti djecu podučavati Kur’anu"[2], pisanjem tefsira Išaratu'l-idžaz, pomogao je tumačenju, učenju i prepisivanju Kur'ana tako što je dao da se napiše Mushaf sa podudaranjima.

Kazavši da je "Jedan od zadataka Poslanica Svjetlosti da očuva kur'anska slova"[3], brinuo je se i tome da se kur'anska slova, kao što je bio slučaj ranije, koriste u pisanom jeziku.

A sada najprije ispitajmo služenje koje je učinio “nezastarljivom pismu” koje se u naše vrijeme često naziva i osman-

[1] Mektubat, 29. Mektub, 1. Risale, 7. Nükte, s.

[2] Emirdağ Lahikası-1, s. 174

[3] Kastamonu Lahikası, s. 67