BEDIUZZAMAN SAID NURSI “ŽIVOT POSVEĆEN KUR'ANU”

1.    BEDIUZZAMAN SAID NURSI – ŽIVOT POSVEĆEN KUR'ANU

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Smrt jednog učenjaka, smrt je univerzuma". Hz. Bediuzzamana Saida Nursija, koji je preselio na ahiret 23. marta 1960. godine, sjećamo sa rahmetom od 57. godine njegovog preseljenja. U nizu članaka koje smo ovim povodom pripremili, pored historijata njegovog života koji je pun patnje, borbe i služenja s ciljem uzdizanja Allahove riječi, sa vama čitaocima podijelit ćemo i podatke o njegovom pravcu kojeg je idejno slijedio, osnovama služenja, vjerovanju kojeg je započeo, temeljnim osobenostima zbirke “Poslanice Svjetlosti”, koja predstavlja njegovo najveće djelo kao i osobine učenika Svjetlosti.

U 14. godini dobija diplomu

Bediuzzaman Said Nursi rođen je 1877. godine u selu Nurs, u srezu Hizan, koji pripada Bitlisu. Allahovom milošću imao je pronicljivost i pamćenje poput kakvog genija. Školovanje u medresi koje je započeo u devetoj godini završava u četrnaestoj i dobija diplomu u uzrastu za koji se može kazati da je tada još uvijek dječiji. Brzo i tačno je davao odgovore na pitanja učenjaka pa mu je dat nadimak "Bediuzzaman", što znači "Čudo svog vremena". Obišavši centre znanja na istoku nakon obrazovanja, Molla Said se sastajao sa učenjacima, razgovarao i diskutovao sa njima. Pobjeđivao bi u svim raspravama u kojima je sudjelovao. Onoliko koliko se isticao jakom memorijom i pronicljivošću, toliko je bio poznat i po zuhdu, bogobojaznošću i hrabrošću. Ni od koga nije uzimao zekat i sadaku pa čak ni hediju. Nije se ustrčavao da vođe plemena, sreske načelnike i namjesnike poziva u naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Ovim osobinama je u mladosti zadobio ljubav i pohvale narodnih slojeva i znanstvenih krugova na cijeloj istočnoj teritoriji. U tom periodu ga je svako spominjao kao "Čuveni Molla Said".

 Izučavao i prirodne nauke

Pozivom namjesnika Vana, Tahir-paše 1893. godine, otišao je u Van te je petnaest godina bio posvećen davanju časova. U istom tom periodu, za kratko vrijeme je svojim radovima ovladao i prirodnim naukama. Štaviše, pobijedio je profesore iz hemije i geografije s kojima je diskutovao. Vijest koju mu je 1898. godine u novinama pokazao namjesnik Tahir-paša, postala je prijelomna tačka u njegovom životu.

Prema kazivanju, Gladston koji je u Engleskoj vršio dužnost premijera i ministra kolonijalizma, pokazavši Kur’an koji je držao u ruci, tokom obraćanja u parlamentu je rekao sljedeće: "Sve dok se ovaj Kur'an bude nalazio u njihovim rukama, nećemo moći vladati muslimanima. Ovaj Kur’an trebamo ili uzeti iz njihovih ruku ili muslimane trebamo udaljiti od Kur'ana."

"Dokazat ću svijetu da je Kur’an duhovno sunce koje se ne gasi i koje se ne može ugasiti"

Ova vijest je na njegovu dušu snažno utjecala. Kazavši: "Dokazat ću svijetu da je Kur’an duhovno sunce koje se ne gasi i koje se ne može ugasiti", donio je odluku te je svoj cijeli život posvetio odbrani Kur’ana i napisao je razna djela povodom toga.

A rješenje o kojem je razmišljao Bediuzzaman protiv ideje Evrope da uništi Osmansko carstvo odnosno islam, jeste bilo formirati jedan jak pokret u obrazovanju koji će, shodno potrebama vremena, muslimane intelektualno i naučno dovesti na višu poziciju u odnosu na Zapad. Polazeći od ove ideje, pripremio je jedan projekat kako bi se u Istočnoj Anadoliji izgradio Islamski univerzitet kojeg je on sâm nazvao "Medresetu'z-Zehra". U principu, planirao je da na tom Univerzitetu kroz edukaciju o vjerskim i prirodnim naukama u isto vrijeme, odgoji islamske učenjake i naučnike koji će biti pogodni potrebama vremena i koji će biti osvijetljeni i srčano i intelektualno. Kako bi realizovao ovu 

misao, krajem 1907. godine odlazi u Istanbul. Prijava koju je izvršio u palati uzima se u razmatranje. Motivi koji su proizilazili iz političkih problema toga vremena, doveli su do toga da nije dobio pravu podršku koja je bila potrebna.

"Ovdje se svaka briga rješava, na svako pitanje odgovara, ali se ne postavlja pitanje”

Na vratima sobe u hanu “Fatih Šekerdžija” u kojem se bio smjestio, okačio je natpis na kojem je pisalo: "Ovdje se svaka briga rješava, na svako pitanje odgovara, ali se ne postavlja pitanje."

U Istanbulu je odgovarao na pitanja naroda i učenjaka koji su dolazili u grupama. Davanjem odgovora na sva postavljena pitanja, uvjerljivim i utjecajnim govorom te svojim stavom i ponašanjem u mladosti, oduševio je učenjake i narod.

Cilj učitelja Bediuzzamana u njegovom pozivanju učenjaka da mu postavljaju pitanja jeste da obrate pažnju na radove na istoku kao i poziv ljudi iz medrese u Istanbulu na metod diskusije koji je veoma koristan u obrazovanju. Nakon proglašenja Druge ustavnosti, iste te godine, započeo je jednu vrlo ozbiljnu borbu kako bi sistem ustavnosti postao povod služenja islamu. Pisao je članke za novine, susretao se sa političkim ličnostima i napominjao ih te je za tri godine koje je proveo u Istanbulu bio aktivan u služenju, tako što je držao govore na mitinzima i sastancima.

Utvrdio duhovne bolesti islamskog svijeta

Godine 1911. napušta Istanbul i vraća se u rodni kraj. Obišao je nomadska plemena na istoku te se trudio da ih kroz društvene, civilne i naučne predmete uputi na Pravi put. Govorio je o koristima Ustavnosti u granicama dozvoljenog. Kasnije je ove razgovore koje je obavljao sa nomadskim plemenima objavio kao knjigu pod nazivom Münazarat (Rasprave).

Iste te godine iz Vana prelazi u Šam. Insistiranjem učenjaka Šama, u Džamiul-Emevi je održao hutbu jednom veli-

velikom džematu u kojem je bilo blizu stotinu učenjaka i koji je brojao oko deset hiljada ljudi. Ova hutba, koja je dijagnosticirala duhovne bolesti koje su snašle islamski svijet, postigla je veliko interesovanje te je štampana i objavljena pod nazivom "Hutbe-i Šâmije".

Prešavši iz Šama u Bejrut, morskim se putem vraća u Istanbul. Bio je dio delegacije koja je se pozivom sultana Rešada uputila u Rumeliju. Tom prilikom, sultanu Rešadu iznosi svoju ideju o Medresetu'z-Zehra te njegov prijedlog biva prihvaćen. Tim dodjeljivanjem, koje je izdato nakon putovanja, kraj jezera Van udara temelje Univerziteta "Medresetu'z-Zehra". Međutim, izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine ova inicijativa je ostala nedovršena.

Borba protiv Rusa

Kako bi vodio borbu protiv Rusa koji su bili okupirali istok u Prvom svjetskom ratu, zajedno sa svojim učenicima učestvuje u istom. Tokom rata piše djelo "Išaratul-I'džaz" koje važi za jedno čudo u tefsirskoj nauci. Nakon dvije godine borbe, tokom okupacije Bitlisa od strane Rusa biva ranjen i zarobljen. Predavši ga u pokrajinu Kosturma, koja se nalazi sjeveroistočno od Moskve, tu biva zarobljen dvije godine. 

A kasnije je pobjegao okoristivši se jednim vakuumom kojeg je stvorila Boljševička revolucija, koja je tad bila počela u Rusiji. Jednim dužim putovanjem preko Petersburga, Varšave, Beča i Sofije, u Istanbul se vraća u junu 1918. godine. Postao je jedan od članova Darul-hikmetil-islamijje, koja se u to vrijeme tek osnivala u Istanbulu u sklopu Ureda za vjerske poslove. Cilj ove komisije, koja se sastojala od najodabranijih učenjaka toga vremena, kao što su: Mehmed Akif Ersoj, Elmalili Hamdi Jazir i šejhulislam Mustafa Sabri Efendi, jeste ponuditi duhovne recepte kako bi se država spasila krize u koju je bila zapala posljednjih godina. Platu koju dobija zbog svoje dužnosti, učitelj troši na štampanje novih knjiga koje je bio napisao, kao što su Išaratul-I'džaz, Lemaat i Sunuhat te ih besplatno dijeli narodu. Govorio bi: "Od ove zarade mi je dozvoljeno samo onoliko koliko mi je potrebno da ne umrem. Ostatak vraćam narodu ".

Englezi obećavaju nagradu za njegovu glavu

Istih godina kada je Učitelj boravio u Istanbulu, Osmanska država gubi u Prvom svjetskom ratu te cijela zemlja biva okupirana od Grka, Francuza i Italijana, dok je Istanbul bio okupiran od strane Engleza (1920). Prva Bediuzzamanova

aktivnost protiv okupacije jeste bila izdati knjigu pod nazivom "Hutuvati sitte". Ovom knjigom je uništio propagandu Engleza koji su radili na tome da narod prihvati okupaciju. Nakon toga, Englezi su obećali nagradu onome koji ga dovede mrtvog ili živog.

Novi Said

Prvu polovinu svog života Učitelj Bediuzzaman opisuje kao "Stari Said", a ostatak života, nakon 1921. godine kao “Novi Said”. Tri godine nakon što se spasio od zarobljeništva i došao u Istanbul, nakon dubokih duhovnih borbi u koje je ušao sa svojim nefsom, izašao je kao Novi Said. Napustivši upotpunosti politiku i miješanje u dunjaluk u ovom periodu, u cjelosti se usmjerio na ahiret i razmišljanje o kur'anskim ajetima. Ovaj period je trajao sve do njegove smrti. Tu promjenu opisuje na sljedeći način: "Nakon što sam se izbavio iz ruskog zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu, pomaganje vjere u Darul-hikmetu me je dvije-tri godine zadržao u Istanbulu. Nakon toga, uputom Mudrog Kur’ana i sebebom Gavsi A'zama (Abdulkadira Gejlanija) i dolaskom starosti, pojavila se dosada zbog gradskog života u Istanbulu i mržnja zbog raskošnog života u društvu."[1] "Sebebom i upućivanjem hazreti Šejha, Stari Said je postao Novi Said."[2]

Vijeće Oslobodilačkog rata u Ankari

Učitelj Bediuzzaman je narodnooslobodilačku borbu u Anadoliji koja je počela nakon okupacije, podržao saopćenjem koje je bio napisao. A vlasti u Ankari, pohvalivši njegove prijašnje borbe protiv Engleza u Istanbulu, više puta su ga pozivali u Ankaru. Na kraju je Učitelj nakon ovih

[1] Lem’alar, 26. Lem’a, 13. Reca, s. 247

[2] Sikke-i Tasdik-i Gaybî 8. Lem’a, s. 143

upornih poziva došao u Ankaru u novembru 1922. godine. U Vijeću je za njega priređena zvanična "ceremonija dobrodošlice". Međutim, Učitelj u Ankari nije naišao na ono što je očekivao. Pored nemara u vjeri kod mnogih ministara, svjedočio je i nekim aktivnostima koje su bile usmjerene protiv vjere. Protiv ovoga, najprije je saopćenjem od deset tačaka narodnim poslanicima objasnio važnost namaza.

Nakon toga, napisavši originalnu Poslanicu o prirodi na arapskom jeziku, također je napisao i dao da se štampa jedna poslanica koja osporava bezbožničku filozofiju.

Učitelj je bio krajnje potišten zbog sve većeg slabljenja duhovnog života posljednjih godina. Na pitanje o razlozima takvog stanja od strane njegovih prijatelja koji su primijetili ovu njegovu zabrinutost, odgovarao bi: "Ja sam izdržao svoje patnje, ali su me pritisle muke koje su snašle muslimane. Nesreće koje su se spustile na islamski svijet, osjećam da su se najprije spustile na moje srce".[1] Uprkos ovome, hazreti Said Nursi nije gubio nadu u Allahovu dž. š. milost te je u

[1] Tarihçe-i Hayat, s. 137

Kur’anu tražio rješenja protiv bezbožničkih filozofija. Učitelj se nije mogao duže zadržati u Ankari. Odbivši ponude kao što je posao narodnog poslanika, visoka plata i posao javnog propovijednika, 1923. godine se vraća u Van. Osamivši se na planini Erek, posvetio se razmišljanju i ibadetima kao i davanju časova ograničenom broju učenika.

Život u progonstvu - Isparta

Nije puno prošlo, šejh Said je na istoku proglasio pobunu (1925). Pobuna je na jedan krvav način ugušena za nekoliko mjeseci. Nakon kraćeg vremena, uprkos tome što nije imao nikakve veze sa događajem, Učitelj je odveden iz pećine u kojoj je bio u osami te je preko Istanbula prebačen u Burdur, a kasnije u oblast Barla u Ispartu (1927). Na ovaj način je počeo njegov život u progonstvu, zatvoru i mučenju koji će trajati 34 godine sve do njegovog preseljenja na ahiret. Međutim, ovo progonstvo mu je ujedno bilo i početak "velike duhovne borbe na putu služenja imanu".

U ovom periodu je napisao i po cijeloj zemlji širio poslanice koje se sastoje od stotinu i trideset dijelova i koje su bile razlog za sticanje jakog istinskog imana i dokazivanje

kur'anskih i imanskih istina, a koje je nazvao “Poslanice Svjetlosti”.

Pisanje “Poslanica Svjetlosti”

Učitelj Bediuzzaman je u Isparti, u kojoj je ostao devet

godina, napisao veliki dio “Poslanica Svjetlosti” – Riječi, Pisma, Odsjaji. Koristio je jednu drugačiju metodu kako bi ih raširio po Anadoliji. Od onih koji su htjeli da mu budu učenici tražio je da ručno prepisuju i umnožavaju poslanice koje je napisao kur'anskim slovima. Učenici su pisanjem umnožili poslanice, ali su išli i na to da povećaju broj onoga što je napisano. Ovom metodom, u tom periodu kada je vjerska publikacija bila zabranjena, “Poslanice Svjetlosti” su se za kratko vrijeme potajno proširile po cijeloj Anadoliji te su se na taj način počele čitati i prepisivati. Zahvaljujući tome, ljudi su iz poslanica dobijali odgovore na sumnje o imanu, islamu i Kur’anu koje su u tom periodu bile rasprostranjene svugdje i sticali jak iman.

Zatvori – progonstva

Radovi Bediuzzamana, koji je u Isparti za osam godina napisao 119 poslanica i koji je osnovao jedan novi džemat, koji se sastojao od “učenika svjetlosti”, nisu bili neprimijećeni od strane tajnog bezbožničkog komiteta. Nakon ovo-

ga, život mu je prošao u zatvaranjima i progonima koja su se stalno ponavljali kao i atentatima, mučenjima i nepravdama. U prvom zatvoru u Eskišehiru služio je zatvorsku kaznu od jednu godinu, u Denizliju devet mjeseci, dok je u Afjonu služio kaznu od dvije godine. U Kastamonu je bio protjerivan sedam i po godina, a u Afjonu u srezu Emirdag šest godina. Bilo da su u pitanju zatvori ili mjesta izgnanstva, stalno je bio pod prismotrom i pritiskom. Više puta je trovan tako što mu je u hranu tajno stavljan otrov te je bio izložen raznoraznim nepravdama i uvredama. Međutim, on se strpio na sve ovo zbog daljeg nastavka služenja vjeri.

Uprkos ovim nepovoljnim prilikama, mnoge osobe iz Turske, i to na prvom mjestu iz Isparte, Kastamonua i Denizlija, su počele tajno čitati i prepisivati poslanice. Uprkos svim preprekama, lekcije o imanu su se u Anadoliji širile velikom brzinom.

"Isparta je ucjelosti blagoslovljena"

Učitelj, koji se nakon hapšenja 1949. godine napokon vratio u Emirdag, okoristivši se relativnim mirom koji je proizilazio iz završetka jednopartijskog perioda, smjestio se u pokrajinu Ispartu za koju je kazao: "Po mom mišljenju, ona je ucjelosti blagoslovljena i ona je moja domovina".[1] Prije toga je oko osam mjeseci boravio kod Ahmed Husrev-efendije kojem je dao nadimak "Junak Poslanica Svjetlosti" (1951). Nakon toga se smjestio u jednu kuću koja je bila iznajmljena za njega. Tih godina je bio dosta ostario i tijelo mu je bilo veoma klonulo sa tragovima koje je ostavljalo trovanje koje je premašilo devetnaesti put. Posljednje godine svoga života počeo je provoditi u ovoj kući u Isparti. U tom periodu slava “Poslanica Svjetlosti” se proširila izvan

[1] Kastamonu Lahikası, s. 254

zemlje i one su se počele čitati u pojedinim časopisima koji su prevedeni na arapski jezik.

Preseljenje u Urfi - nagovještaj da će mu kabur biti porušen

Kada je nastupio mjesec mart 1960. godine, hazreti Bediuzzaman je već bio vrlo bolestan. Nakon što se oprostio sa svim svojim prijateljima i učenicima, zajedno sa nekoliko svojih učenika iznenadnom odlukom se uputio ka Urfi. Kada je došao u Urfu bio je veoma bolestan. Uprkos tome, bio je izložen upadima posjetilaca u hotelsku sobu u kojoj je boravio.

Dva dana kasnije, 23. marta 1960. godine, u ponoć 25. dana ramazana, hazreti Bediuzzaman se vratio Milostivom. Nakon dženaza-namaza koji je klanjan u četvrtak 24. marta 1960. godine uz prisustvo mase ljudi, ukopan je u

kabur koji se nalazi u džamiji Halilur-rahman. Patnje Učitelja koji je cijeli svoj život proveo u patnji na putu služenja Kur’anu, se nisu okončale njegovim preseljenjem. Oni koji su proizveli nemire 27. maja, nisu ga ostavili na miru ni u njegovom kaburu. U julu 1960. godine srušen mu je kabur i voljeno tijelo hazreti Učitelja je uzeto uz prismotru njegovog brata Abdulmedžit-efendije, a zatim je dovedeno u Ispartu i ukopano na jednom nepoznatom mjestu.

Čudno je to kako je ovaj islamski učenjak koji je jedan mubarek evlija, u knjizi Bljesci (Lemaat) u pjesmi Eddai koju je napisao prije četrdeset godina, kazavši: "Srušen mi je mezar tako da su u njega stavljeni sedamdeset devet mrtvih Saida”, nagovijestio da će mu kabur biti srušen i to da će se to desiti 1379. godine po hidžri, a 1960. godine po miladu. Zapravo, taj njihov zulum bio je razlog da se od strane Božije odredbe ostvari jedna oporuka Učitelja Bediuzzamana, jer je u jednom pismu kojeg je napisao svojim učenicima, ostavio sljedeću oporuku: "Kako se ne bi uništila velika iskrenost iz Poslanica Svjetlosti i tajnom te iskrenosti, oporučujem da se ne obznani moj kabur. Bilo ko da je u pitanju, fatihe koje se budu učile i na Istoku i na Zapadu, ići će toj duši." [1]

KARAKTERISTIKE ZBIRKE “POSLANICE SVJETLOSTI”

1. Poslanice Svjetlosti su duhovni tefsir Kur’ana

Položaj Poslanica Svjetlosti u tumačenju Kur’ana Učitelj Bediuzzaman objašnjava na sljedeći način: "Postoje dvije vrste tefsira: prvu vrstu predstavljaju poznati tefsiri koji iznose, objašnjavaju i dokazuju izraze u Kur’anu kao i značenja riječi i rečenica. A druga vrsta tefsira iznose, dokazuju i objašnjavaju imanske istine Kur’ana uz pomoć jakih argumenata

[1] Emirdağ Lahikası, s. 204