BEDIUZZAMANOVE OSNOVE SLUŽENJA

jedino u tom slučaju mogu dobiti zvanje "učenika Svjetlosti". Na ovaj način su se s jedne strane umnožavale Poslanice, a s druge strane sprječavalo da se kur'anska slova upotpunosti napuste od strane društva.

Ova tri uvjeta koja smo ovdje nabrojali, hazreti Bediuzzaman je obuhvatio sve zajedno i nije ih odvajao jedne od drugih. Dakle, učenik Svjetlosti prije svega treba biti odan iz sveg srca. Zajedno sa ovim, dostavljanje čovječanstvu Poslanica Svjetlosti i kur'anskih istina u njoj, smatrat će kao pravu svrhu svoga života. Dok bude dostavljao ove istine, kroz pisanje kur'anskim slovima od strane njega lično ili posredstvom nekog drugog, zajedno sa širenjem pomoći će da se sačuvaju Poslanice, a s druge strane da se sačuvaju kur'anska slova.

BEDIUZZAMANOVE OSNOVE SLUŽENJA

Uzevši načelo: "Vrijednost jedne osobe je shodno njenom trudu. Ko se bude trudio za svoj narod, taj je sâm poput kakvog manjeg naroda."[1] kao svoj cilj, hazreti Bediuzzaman se svom snagom posvetio služenju muslimanskom narodu. Siromašnim dušama je dostavio islam metodom služenja i dostavljanja koja je izuzetno časna i dostojanstvena, koja ispravno razumije vrijeme u kojem se nalazi, koja je uvjerljiva i koja izaziva reakciju u srcima.

U nastavku ćemo ispod sljedećih naslova govoriti o osnovama služenja koje Bediuzzaman prenosi kroz Poslanice  Svjetlosti.

1.    Iskrenost i Allahovo dž. š. zadovoljstvo

Stavivši iskrenost u temelj svoga služenja, Učitelj Bediuzzaman kaže sljedeće:

[1] Hutbe-i Şamiye, 58

"U ovom služenju se zahtijeva da se na direktan način osnovom učini zadovoljstvo isključivo Uzvišenog Allaha”[1], a zatim preporučuje:

"Trebate znati da je sva vaša snaga u iskrenosti i istini. Da, snaga je u istini i iskrenosti. Čak i nepravedne osobe dobijaju snagu zbog iskrenosti i srdačnosti koje ispoljavaju u svojim nepravdama. Da, dokaz za to da je snaga u istini i iskrenosti jeste ovo naše služenje. Djelić iskrenosti u ovom našem služenju dokazuje ovu misiju i postaje dokaz sama za sebe."[2]

1.    Veliko požrtvovanje

Jedna od impresivnih strana Bediuzzamana na putu služenja vjerovanju i Kur'anu je ta što je u odricanju i požrtvovanosti postigao veoma veliki stepen protiv svoga nefsa. Nije stekao nikakav imetak zbog dunjaluka i svoga nefsa, čak nije prihvatao ni poklone svojih učenika bez naknade, kako mu ne bi naštetilo iskrenosti tokom služenja. Smatrajući da će mu biti prepreka u služenju, nije razmišljao ni da se ženi i da ima djecu.

Odbio je visoke funkcije i plate koje su mu bile ponuđene te je kazavši: "Svoj nefs i dunjaluk sam žrtvovao na putu vjerovanja, sreće i spasa zajednice. Halal bilo.", [3] svoj život je isključivo i isključivo posvetio služenju Kur’anu.

Kao što je kazao Mustafa Sabri Efendi, osmanski šejhulislam iz posljednjeg perioda: "Danas islam traži takve mudžahide koji će biti spremni žrtvovati ne samo svoj dunjaluk već i svoj ahiret"[4]. Ubijedivši svoj nefs da žrtvuje i svoj ahiret na putu vjerovanja njegovog naroda, Učitelj je kazao sljedeće:

[1] Lem’alar, 167

[2] Lem’alar, 21. Lem’a, s.

[3] Tarihçe-i Hayat, s. 629

[4] Tarihçe-i Hayat, s. 11

"Na putu spasa vjerovanja moje zajednice žrtvovao sam i svoj ahiret. U mojim očima niti postoji ljubav prema džennetu niti strah od džehennema. Na putu vjerovanja zajednice halal bilo, ne samo jedan Said nego hiljadu njih. Ako nam Kur'an na zemljinoj površini ostane bez džemata, onda ne želim ni džennet, i tamo bi mi bilo poput tamnice. Ako vidim da je spašeno vjerovanje našeg naroda, spreman sam da gorim u džehennemskoj vatri. Jer, dok bi mi tijelo gorjelo, moja duša bi bila poput ruže-ružičnjaka."[1]

1.    Pozitivno djelovanje

Učitelj Bediuzzaman bi uvijek birao put sa korisnim djelovanjem, stalno bi izbjegavao negativno vladanje i riječi i to bi naređivao i svojim učenicima. Učitelj koji se zaputio, kazavši: "Mi smo se žrtvovali za ljubav, nemamo vremena za neprijateljstvo!",[2] je pozitivno djelovanje učinio osnovom kako bi se očuvao mir i sigurnost u društvu i kako bi se povećala ljubav među muslimanima.

Zato kaže sljedeće:

"Mi ćemo u domovini pozitivno djelovati svom našom snagom isključivo kako bi se očuvala sigurnost. Raspoznati duhovnu borbu u ovom vremenu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja je nešto veoma  veliko."[3]

Kako bi objasnio načelo pozitivnog djelovanja među džematima, hazreti Bediuzzaman kaže sljedeće: "S aspekta nemiješanja u poslove drugih, pravo svakog onoga koji je na uputi i koji obavlja neki posao (služenje) jeste da može kazati: 'Moje zanimanje je istina ili je bolje’. U protivnom, onaj koji aludira na nešto ružno ili neku nepravdu u vezi sa poslom nekoga drugoga treba da načelo pravičnosti koje ne zauzima stav da je 'jedino moj posao istina' ili 'jedino je moje ponašanje lijepo' učini svojim vodičem."[4]

[1] Tarihçe-i Hayat, s. 630

[2] Tarihçe-i Hayat, s. 59

[3] Emirdağ Lahikası-2, s. 242

[4] Lem’alar, 20. Lem’a, s. 158

1.    Služenje hrabrošću i čašću

Jedno od jasno vidljivih svojstava razumijevanja služenja našeg Učitelja jeste njegovo iznošenje jednog hrabrog, dostojanstvenog i ispravnog stava bez da bude pod utjecajem centara moći. Bediuzzaman koji je kazao: “Uhvativši me za ruku, strah me nije mogao odvratiti od odlaska na put misije kojeg sam smatrao istinom”, "Mi smo od onih koji više vole časnu smrt nego život pun poniženja"[1], tokom svog života nije se nimalo bojao pritiska, nepravde i prijetnji. Kazavši: “Kada bih imao glava koliko imam dlaka na glavi i kada bih se svaki dan sjekla po jedna, ne bih bezbožniku i zabludi predao svoje oružje i izdao svoju domovinu, narod i islam, i ne bih ovu glavu koja je posvećena pravoj istini o Kur'anu, sageo pred zalimima”[2], u sudnicama u kojima je bio osuđen na smrtnu kaznu je primjerom pokazao veliku hrabrost i požrtvovanost koja je dostojna jednog savršenog islamskog učenjaka te je sačuvao dostojanstvo i čast islama na najljepši mogući način.

2.    Služenje u džematu

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Allahova ruka je iznad džemata".[3] Hazreti Bediuzzaman je mišljenja da se muslimani protiv nevjerničkih tokova koji su započeli jedan zajednički napad protiv vjerovanja, naročito u ovom stoljeću, trebaju udružiti i povratiti džematu. Kaže sljedeće: "Ovo vrijeme je vrijeme džemata, a ne pojedinca! Ma na kakvom god da je stepenu pojedinac pa čak i na stotom, ako ne bude predstavnik nekog džemata, ako ne predstavlja duhovnu ličnost jednog džemata, bit će poražen od strane duhovne ličnosti opozicionog džemata. Koliko god da je velika snaga

[1] Mektubat, 13. Mektub, s. 48

[2] Şua’lar, 12. Şua, s. 265

[3]Tirmizi, Fiten 7

snaga evlijaluka u ovom vremenu, kako da tokom velikih nereda popravi jednu ovakvu skupinu ljudi?”[1]

Jednog dana dok je bio u Vanu, dugo je posmatrao otok Akdamar u jezeru Van i rekavši: "Kada bih na ovom otoku za 10 godina odgojio 50 učenika, mogao bih islam proširiti po cijelom svijetu", kroz odgoj kvalitetnih ljudi iznio je svoju odlučnost i trud služenja islamu. Hazreti Bediuzzaman koji djeluje ovakvom nepokolebljivošću, zajedno sa odanim učenicima koji su se okupili oko njega, je osnovao Džemat Svjetlosti te se protiv nevjerstva borio ne sâm, već rame uz rame sa ovim odanim junacima.

"Osnova naše misije je bratstvo. Ne radi se o vezi između oca i djeteta, učitelja i učenika. To su veze istinskog bratstva.” [2]

Smatrao ih je više kao prijatelje u borbi u kojoj su se zajedno borili na istom frontu nego što je sebe gledao kao učitelja, a njih kao učenike. Zajedno sa njima je širio Poslanice Svjetlosti, zajedno sa njima je bio zatvaran i pokazivao otpor radi služenja istini te su po sudnicama zajedno uzvikivali istinu poput jednog srca.

1.    Obraćanje svim slojevima društva

Učitelj Bediuzzaman je napisao Poslanice koje se obraćaju svakome, od sedam do sedamdeset i sedam godina i koje se obraćaju svim kategorijama. Za djecu Učitelj kaže da su "urođeni učenici Poslanica Svjetlosti".[3] Za omladinu je napisao "Vodič za omladinu", za žene "Vodič za žene", za starije osobe "Poslanicu starijim osobama", za bolesne i one koje su u iskušenju "Poslanicu bolesnima". Također, hazreti Bediuzzaman je iznio stav Ehli sunneta o skupinama koje imaju problema u ubjeđenju s mnogim islamskim skupinama iz društvenog života na način da će zadovoljiti i uvjeriti svakoga. Naprimjer, napisao je poslani-

[1] Mektubat, 29. Mektub, 7. Kısım, 5. İşaret, s. 439

[2] Lem’alar, 21. Lem’a, s. 4. Düstur, s. 162

[3] Hanımlar Rehberi, s. 130

ce koje su prihvatljive svakome. O skupinama različitih pogleda poput sljedbenika tarikata, političara, šiizma, alevizma, vehabizma, mutezilita, nemezhepstva, rasizma, materijalističkih-bezbožnih filozofa, reformista i novotarija, napisao je poslanice koje su prihvatljive od strane svakoga.

1.     Islamsko bratstvo

Slijedeći ajet: "Zaista su vjernici braća"[1], hazreti Učitelj je islamsko bratstvo uzeo kao osnovu u svom služenju i cijeli svoj život je proveo boreći se protiv nacionalističkih i rasističkih ideja koje isključuju bilo koga. Tokom svog služenja borio je se za sve muslimane sa jednom dozom saosjećanja, bez pravljenja razlike među Turcima, Kurdima i Arapima. U “Nacionalnom pitanju” koje je napisao zbog bolesti isticanja nacionalizma iznad vjerskog bratstva u našem vremenu, negativne nacionalne tokove poimao je kao bolesti koje su nam se proširile iz Evrope kao što je sifilis. A, namjere Evropljana u širenju ovoga među nama objašnjava na sljedeći način:

“Nacionalna ideja je u ovom vremenu dosta prekoračila granice. Ovo naročito rasplamsavaju intrigantni evropski zalimi unutar islama jednim negativnim brzim načinom sve dok ga ne podijele i progutaju.”[2]

Neprijateljima vjere koji prave propagandu kazavši protiv njega: “On je Kurd, zašto ga slijedite” i koji ovo rade tobože u ime turskog nacionalizma, odgovara na sljedeći način: “Bezbožnici koji su turski narod i nacionalnost zatrovali neka znaju da turskom narodu koji je najveći borac, najvažnija i najmoćnija vojska muslimanskog naroda, na hiljade Turaka su mi svjedoci da sam služio hiljadama Turaka.” [3]

[1] Hucurat Suresi, 10

[2] Mektubat, 26. Mektub, 4. Mebhas, s. 322

[3] Barla Lahikasi, s. 229

1.    Metoda dokazivanja i ubjeđivanja

Stoljeće u kojem se nalazimo nužno zahtijeva dostavljanje koje kao osnovu prihvata nauku i prirodne nauke i koja u svojoj osnovi sadrži dokazivanje i ubjeđivanje, jer je lahko odstraniti zabludu ako dolazi od neznanja. Međutim, zbog toga što zabluda u našem vremenu najčešće potiče od nauke i znanja, borba sa tim je se u poređenju sa starim vremenima pretvorila u jedan težak zadatak. Protiv ove velike opasnosti koja se vezuje za sve osnove vjerovanja, Učitelj Bediuzzaman se suprostavio metodom ubjeđivanja i dokazivanja koje su pogodne poimanjima tog vremena. Dokazavši osnove imana činjenicom da je dva plus dva sigurno četiri, očuvao je vjerovanje sljedbenicima imana. S druge strane, negatorima koji su ušli u nevjerstvo pokazao je pravu stranu puta kojim idu te je jakim argumentima dokazao koliko je taj put pun protivrječnosti. O tome kako je postigao blagonaklanost po ovom pitanju, hazreti Učitelj objašnjava na sljedeći način:

“Dijelovi Poslanica Svjetlosti su u jednom sjajnom obliku dokaz za sve značajne imanske istine i Kur´an, i jedan  veliki skriveni znak i jedna Božija pomoć protiv i najtvrdoglavije osobe. Zato što unutar imanskih istina i Kur´ana postoje takve stvari da je i Ibn Sina koji se smatra genijem, priznao svoju slabost u njihovom razumijevanju i kazao: ‘Razum ne može dosegnuti do toga!’. Istine koje ta osoba nije mogla dokučiti svojom genijalnošću, ‘Poslanica Deseta riječ’ obznanjuje i narodu i djeci.” [1]

2.    Ukazivanje na gorčine koje se nalaze u haramu

Hazreti Učitelj kaže da put koji će vjernike udaljiti od harama u ovom stoljeću jeste ukazivanje na to da zabranjeni i pogrešni užici, kao i nedozvoljen način života,

[1] Mektubat, 28. Mektub, 7. Risale, 3. İşaret, s. 372

sadrže gorčine još na ovom svijetu, zato što čulni osjećaji kod ljudi iz ovog stoljeća pobjeđuje njihov razum i njihova srca. I pored toga što podsjećanje na patnju isključivo na ahiretu s ciljem odvraćanja od harama utiče na razum i srce, zbog toga što se nije utjecalo na predosjećaje koje nemaju sposobnost predviđanja budućnosti, nedovoljno je da se ljudi odvrate od harama. Imajući u vidu da emocije potiskuju razum i srce, potrebno je savladati osjećaje. A rješenje za ovo jeste ukazati na gorčine koje se nalaze u zabranjenim užicima ili potisnuti osjećaje tako što će se ukazati na gorčine koje dolaze odmah nakon njih. Kada bi čovjek shvatio da u životu koji se provede u zabranjenim užicima i razvratu nema mira i spokoja, i kada bi zabranjene užitke smatrao kao kakav otrovni med, prema njima bi se probudila odvratnost i počeo bi tražiti sreću u granicama dozvoljenog još na ovome svijetu. Primijenivši ovu metodu u mnogim svojim Poslanicama kao što su Male riječi, Vodič za omladinu i Poslanica o plodovima, hazreti Bediuzzaman izbavljuje najveće sljedbenike strasti od zabranjenih užitaka i razvrata. Daje im gađenje prema haramima i one razumne podstiče na pokajanje.

1.    BEDIUZZAMANOVO SLUŽENJE IMANU U UŽASIMA ISKUŠENJA AHIRI-ZEMANA

Resuli Ekrem, s.a.v.s., je najavio da će se u ahiri-zemanu desiti strašne nepravde i neredi. U jednom hadisu na sljedeći način saopćava veliku opasnost s kojom će se vjernici naći licem u lice u tom periodu:

“Požurite sa činjenjem dobrih djela prije nego što nastupe kušnje strašne poput najtamnijih noćnih tmina, kada će ljudi osvitati kao vjernici, a omrkavati kao nevjernici ili, ipak, omrkavati kao vjernici, a osvitati kao nevjernici. Prodavat će svoju vjeru za neki dunjalučki interes.”[1]

Kako bi se očuvalo i ojačalo vjerovanje, Učitelj Bediuzzaman koji je vidio da su iskušenja u ahiri-zemanu, za koje je u mnogim hadisima kao što je ovaj, nagoviješteno da će dati velike udarce na vjerovanje, počela na jedan strašan način, svom snagom je započeo jednu duhovnu borbu protiv nevjerstva. Pozivajući ljude protiv oluje nevjerstva preporučivao bi da se čvrsto prihvate islama.

[1] Muslim, Iman, 186; Tirmizi, fiten, 30