“Isparta je ucjelosti blagoslovljena”

ga, život mu je prošao u zatvaranjima i progonima koja su se stalno ponavljali kao i atentatima, mučenjima i nepravdama. U prvom zatvoru u Eskišehiru služio je zatvorsku kaznu od jednu godinu, u Denizliju devet mjeseci, dok je u Afjonu služio kaznu od dvije godine. U Kastamonu je bio protjerivan sedam i po godina, a u Afjonu u srezu Emirdag šest godina. Bilo da su u pitanju zatvori ili mjesta izgnanstva, stalno je bio pod prismotrom i pritiskom. Više puta je trovan tako što mu je u hranu tajno stavljan otrov te je bio izložen raznoraznim nepravdama i uvredama. Međutim, on se strpio na sve ovo zbog daljeg nastavka služenja vjeri.

Uprkos ovim nepovoljnim prilikama, mnoge osobe iz Turske, i to na prvom mjestu iz Isparte, Kastamonua i Denizlija, su počele tajno čitati i prepisivati poslanice. Uprkos svim preprekama, lekcije o imanu su se u Anadoliji širile velikom brzinom.

"Isparta je ucjelosti blagoslovljena"

Učitelj, koji se nakon hapšenja 1949. godine napokon vratio u Emirdag, okoristivši se relativnim mirom koji je proizilazio iz završetka jednopartijskog perioda, smjestio se u pokrajinu Ispartu za koju je kazao: "Po mom mišljenju, ona je ucjelosti blagoslovljena i ona je moja domovina".[1] Prije toga je oko osam mjeseci boravio kod Ahmed Husrev-efendije kojem je dao nadimak "Junak Poslanica Svjetlosti" (1951). Nakon toga se smjestio u jednu kuću koja je bila iznajmljena za njega. Tih godina je bio dosta ostario i tijelo mu je bilo veoma klonulo sa tragovima koje je ostavljalo trovanje koje je premašilo devetnaesti put. Posljednje godine svoga života počeo je provoditi u ovoj kući u Isparti. U tom periodu slava “Poslanica Svjetlosti” se proširila izvan

[1] Kastamonu Lahikası, s. 254

zemlje i one su se počele čitati u pojedinim časopisima koji su prevedeni na arapski jezik.

Preseljenje u Urfi - nagovještaj da će mu kabur biti porušen

Kada je nastupio mjesec mart 1960. godine, hazreti Bediuzzaman je već bio vrlo bolestan. Nakon što se oprostio sa svim svojim prijateljima i učenicima, zajedno sa nekoliko svojih učenika iznenadnom odlukom se uputio ka Urfi. Kada je došao u Urfu bio je veoma bolestan. Uprkos tome, bio je izložen upadima posjetilaca u hotelsku sobu u kojoj je boravio.

Dva dana kasnije, 23. marta 1960. godine, u ponoć 25. dana ramazana, hazreti Bediuzzaman se vratio Milostivom. Nakon dženaza-namaza koji je klanjan u četvrtak 24. marta 1960. godine uz prisustvo mase ljudi, ukopan je u