KAKO SU SE ŠIRILE POSLANICE?

KAKO SU SE ŠIRILE POSLANICE?

Kako bi umnožavao svoje Poslanice, hazreti Bediuzzaman je slijedio poseban put i tražio je da svaki učenik Svjetlosti umnoži poslanice tako što će svako od njih ponaosob pisati. Ispunjavajući ove želje Učitelja, učenici Svjetlosti su se toliko marljivo posvetili aktivnostima pisanja da su im se ljudi čudili govoreći: "U skladištima nije ostalo papira. Učenici Poslanica Svjetlosti su potrošili sav papir".^[1] Svaki od učenika Svjetlosti, koji je shvatio značaj ovog važnog zadatka, je poput kakve štamparije ručno pisao i umnožavao Svjetlosti imana, a zatim ih širio u svom okruženju.

U periodu kada je bila zabranjena svaka vrsta publikacije o imanu i Kur'anu, a kada su knjige i riječi koje šire nevjerstvo i zabludu zahvatile okruženje, učenici Svjetlosti su bili promišljanja da vode borbu duhovnim znanjem protiv nevjerstva. Ovakvom sviješću, izdavanjem šezdeset hiljada primjeraka Poslanica po cijeloj Anadoliji za dvadeset godina, spriječili su da nevjerstvo vlada u zemlji te su svojim "perima koja su doslovno poput najboljih sablji" pobjedili nevjerstvo. Ova duhovna borba koju su učenici Svjetlosti vodili svojim perima, hazreti Učitelj je u mnogim svojim pismima hvalio izjavama kao što su:

"Svojim blagoslovljenim perima obavljaju sveta služenja koja su obavljale sablje velikih islamskih mudžahida/junaka iz starih vremena. Svakako da će oni kao i sljedbenici Svjetlosti, u budućnosti biti mnogo hvaljeni".[2]

Otkako su se Poslanice Svjetlosti počele pisati, hrabri učenici Svjetlosti su svoja pera uposlili poput kakve štamparije te su umnožavali sva djela. Mnogi "Junaci Svjetlosti" poput: šehida hafiz Ali Efendije, Kučuk Alija koji je imao veliku dušu, Mustafe iz Kuleonua, Ahmed Husrev efendije i Tahiri efendije, su napisali i izdavali na hiljade primjeraka. Razvoj

[1] Kastamonu Lahikası, s. 142

[2] Emirdağ Lahikası 1, s. 149

služenja Kur'anu svakog dana kao i sve veći interes za Poslanicama Svjetlosti iziskivalo je još veće ubrzavanje poslova štampanja. Godine 1946. kada je ova potreba poprilično povećana, geštetner za koju je hazreti Učitelj kazao "pisar sa hiljadu pera" je kupljena od strane učenika Svjetlosti i počela se koristiti tajno. 

Sa kaligrafijom Husrev efendije, za kojeg je Bediuzzaman kazao da je glavni pisar Poslanica Svjetlosti, časopisi koje sadrže najznačajnije poslanice kao što su Musaov štap i Zulfikar, počele su se kur'anskim pismom umnožavati po hiljadu primjeraka.

Nakon dobijanja dozvole sudskom odlukom za štampanje Poslanica Svjetlosti 1956. godine, počeli su stizati uporni zahtjevi za štampanjem u štamparijama novim slovima i to naročito od strane učenika Svjetlosti koji su bili na studijima. Na kraju je hazreti Bediuzzaman dozvolio štampanje kako bi se, mimo učenika Svjetlosti, Poslanicama mogli okoristiti i ostali sljedbenici vjerovanja i to pod uvjetom da se ne prekorači princip "potrebne količine".

Princip potrebne količine prema izjavi Učitelja na sljedeći način zauzima mjesto u Poslanicama Svjetlosti: "Zbog toga što je čuvanje kur'anskih slova jedan od zadataka Poslanica Svjetlosti, nova slova bit će inšallah dozvoljena u slučaju nužde."^[1]

Međutim, Učiteljeva prava želja jeste da “učenici Svjetlosti ne preferiraju novo pismo”[2] i da nastave da se okorištavaju originalnim primjercima koji su napisani kur'anskim slovima.

A, ono što se traži i očekuje od onih koji Poslanice čitaju novim slovima, jeste da interesovanje prema Poslanicama Svjetlosti s kojom su se upoznali preko novih slova, nastave preko kur'anskog pisma kojeg nazivamo kur'anskom kaligrafijom. U svojim izjavama, koje su od strane hazreti Bediuzzamana unesene u Poslanice Svjetlosti, rahmetli Zubejir Gunduzalp ovaj slučaj opisuje na sljedeći način: "Kako bi omladina koja čita djelo Musaov štap koje se može umnožavati novim harfovima, mogla čitati i druga djela koja su napisana kur'anskim slovima, za kratko vrijeme nauči i to pismo. Na ovaj način ruše jednu veliku prepreku kao

[1] Kastamonu Lahikası, s. 210

[2] Emirdağ Lahikası 1, s. 82

što je nepoznavanje kur'anskog pisma i koja primorava čitanje djela koja su napisana kako bi izvodila iz vjere i imana te koja su prepreka da se uče mnoge nauke.”[1]

UČENICI SVJETLOSTI PRVOGA REDA

Učitelj Bediuzzaman je u Barli bio pod velikom prismotrom, nije mu bilo dozvoljeno da se viđa ni s kim, štaviše, zbog toga su mu na vratima bili postavljeni žandari. Oni koji su mu se približavali pa čak i oni koji su mu nazivali selam, bili su odvedeni u zatvor gdje su bili premlaćivani. Međutim, uprkos svim ovim pritiscima, služenje Svjetlosti se nakon kraćeg vremena proširilo najprije iz Barle u selo Bedre, odatle u Islamkoj i Atabej, zatim u selo Kuleonu, zatim u Ispartu i konačno u selo Sav.

Na ovaj način su ljudi junačkih duša iz Isparte i njezinih sela, uzeli sve u obzir i počeli pisati Poslanice kao i da pri svakoj pogodnoj prilici krišom odlaze kod Učitelja.

Predloživši mnoge odane učenike Svjetlosti kao što su hafiz Tevfik iz Šama, Siddik Sulejman, Hulusi Bej, Hakki Efendi, Hodža Sabri, Kučuk Lutfi, Mesut, Zuhdu, major Asim Bej, Bujuk Mustafa, Kučuk Ali koji je imao veliku dušu, Husrev Efendi, Rušdu Efendi, Refet Bej, Kečedži Šejh Mustafa, Bekir Aga i Tahiri Efendi koji su se potpisali na kraju Učiteljeve poslanice koja nosi naziv 29. Riječ, radi služenja Kur'anu postali su halka oko svoga Učitelja. Hazreti Učitelj je učenike Svjetlosti iz ovog prvog perioda nazvao "Prvim redom".

Uspjeh koji je dolazio zbog iskrenosti učenika iz Isparte

Uzvišeni Allah je hazreti učitelja u Isparti počastio takvim iskrenim i odanim učenicima da ih nikakav strah, sila i zatvor nije mogao udaljiti od blizine njihovog učitelja. Zbog tih junaka, hazreti Bediuzzaman je volio Ispartu u cjelosti,

[1] Şualar, 14. Şua, s. 552