Očuvanje kur’anskog pisma od novotarija

skim alfabetom. Nakon što se kur'ansko pismo napustilo 1928. godine i prešlo na latinsku abecedu, hazreti Bediuzzaman nije padao u beznađe u koje su mnogi upadali, već se svom snagom posvetio čuvanju kur'anskih slova.

Kur'anska slova su već hiljadu godina bila alfabet turskoga naroda i najvažnije sredstvo koje je ovaj muslimanski narod direktno povezivao sa Kur’anom. Povrh svega, sva djela hiljadugodišnje turske islamske povijesti su napisana u knjigama ovim harfovima.

Buduće generacije su se našle licem u lice i sa kidanjem veze sa Kur'anom, ali i sa opasnošću da budu upotpunosti lišene od ovog bogatog kulturnog naslijeđa. Učitelj Bediuzzaman, koji je uočio ovu veliku strašnu opasnost, je se svom snagom trudio da očuva kur'ansko pismo. Tokom cijelog svog života, svoje poslanice i pisma nije prestajao pisati i diktirati kur'anskim slovima. Pune 32 godine, od 1928. godine pa do preseljenja, poslanice i pisma je stalno pisao i dao da se pišu kur'anskim pismom. Ova odlučnost hazreti Učitelja u knjizi Historijat života u zbirci Poslanice Svjetlosti je opisana na sljedeći način: "Bilo je potrebno da se Poslanice Svjetlosti, koje su također bile zadužene i za očuvanje kur'anskog pisma, obavezno objavljuje kur'anskim pismom."[1]

Očuvanje kur'anskog pisma od novotarija

Učitelj koji je kazao da protiv zamjene kur'anskih slova "vodi duhovnu borbu"[2], pažnju učenika Poslanica Svjetlosti je privlačio na značaj ovog zadatka tako što bi govorio: "Jedan od zadataka Poslanica Svjetlosti u borbi protiv novotarija (novih slova) jeste očuvati kur'ansko pismo i slova".[3] Kao što je slučaj i sa ostalim muslimanskim narodima, Učitelj je želio da se ova slova koriste i na turskom jeziku,

[1] Tarihçe-i hayat, s. 162

[2] Kastamonu Lahikası, s. 67

[3] Kastamonu Lahikası, s. 77

da se šire i čuvaju od zaborava te se zajedno sa svojim učenicima borio za to. Kada je hazreti Bediuzzaman od svakog učenika Svjetlosti ponaosob tražio da “prepisuje i diktira Poslanice”, kao uvjet prihvatanja i privrženosti Poslanicama Svjetlosti,[1] pored širenja imanskih istina, jedan drugi veliki cilj je bio upravo taj: očuvati čitanje i pisanje turskog jezika kur´anskim slovima, nastaviti s tim te učiniti da ono bude rasprostranjeno.

Prilikom prepisivanja Poslanica koje su napisane kur'anskim pismom, svaki učenik je s jedne strane učio čitati i pisati sa nezastarljivim pismom, a s druge strane je istim tim putem podučavao i druge.

U periodu kada je svako smatrao da “više niko ne koristi i ne zna stara slova”, učenici Svjetlosti su sa jednim duhom duhovne borbe bili zauzeti kur´anskim pismom na sve četiri strane Turske, njime su pisali i tražili da se piše. Iako se smanjila zainteresiranost za kur´ansko pismo u Turskoj, na ovoj način se nije prekinulo to pisanje i kroz postepeno jačanje je stiglo do današnjeg dana. Pisanje Poslanica Svjetlosti predstavlja služenje i vjerovanju i učenju kur’anskog pisma, pa se u knjizi Vodič za omladinu spominje na sljedeći način: “Što se tiče učenja nezastarljivog pisma iz Poslanica Svjetlosti: velika je dobit u pisanju Poslanica Svjetlosti koje su napisane kur’anskim pismom. Za kratko vrijeme naučimo pismo koje ne može zastarjeti. Također, stičemo i znanje prilikom tog pisanja. Uostalom, zbog toga što se služi imanu i Kur´anu, sa umnožavanjem dijelova Poslanica Svjetlosti dobijamo velike duhovne koristi. Osim toga, znanje koje se dobija pisanjem, jače se zadrži u memoriji, zato je do sada na hiljade mladih kroz pisanje Poslanica Svjetlosti učilo i uči kur’ansko pismo.”[2]

[1] Kastamonu Lahikasi, s. 24

[2] Gençlik Rehberi, s. 263

ČASNI MUSHAF SA PODUDARANJIMA

Otkriće podudaranja u Mushafu od učitelja Bediuzzamana

Sa poslanicama koje je napisao, hazreti Bediuzzaman je jakim argumentima dokazivao imanske istine i odbijao jake napade koji su bili usmjereni na Kur’an. Kao što se i zavjetovao u mladosti, kako bi “Svijetu dokazao da je Kur’an jedno duhovno sunce koje se ne gasi i koje se ne može ugasiti”, okreće se Kur’anu koji je istinski učitelj i u svom okruženju širi svjetlosti koje je dobijao od njega.

Dok je nastavljao sa ovim uzbudljivim aktivnostima, godine 1932. koja je predstavljala petu godinu njegovog dolaska u Barlu, ukazano mu je na jedno čudo Kur’ana koje je stoljećima bilo skriveno. Dok je čitao svoj Mushaf koji je bio napisan rukopisom hafiza Osmana, primijetio je da se riječi Allah podudaraju jedno sa drugim i to na način da su bile jedne ispod druge u obliku redova koji su bili veoma lijepi. Pažljivo je pregledao ovaj Mushaf od početka do kraja. Uočio je da se ova podudaranja nalaze u većem broju, skoro na svakoj stranici Kur´ana koji ima šest stotina i četiri stranice.

Osim toga, pored riječi “Allah”, također su se na svakoj stranici podudarale i neke druge riječi. Čim su se ova pravilna podudaranja ukazala u kur’anskom pismu, shvatio je da ovo definitivno nije nikakva slučajnost, naprotiv, da je jasni