Služenje islamskim simbolima

za velike duhovne rane u prihvatanju časnoga sunneta, a naročito lijek ovoga vremena:

“Da, slijeđenje časnog sunneta je apsolutno veoma vrijedno. Slijeđenje časnog sunneta je naročito vrednije u vrijeme širenja novotarija. Slijeđenje jednog manjeg običaja iz časnoga sunneta naročito u vrijeme kada se bude pokvario ummet, ukazuje na veliku bogobojaznost i jedno snažno vjerovanje.”[1] Prilikom objašnjavanja ajeta: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ ”[2] u nastavku iste poslanice, Učitelj kaže sljedeće: “Muhabbetullah (ljubav prema Allahu), zahtijeva slijeđenje časnoga sunneta. Blago se onome koji više učestvuje u slijeđenju časnoga sunneta. A, teško se onome koji ne poštuje časni sunnet i koji je ušao u novotarije.” [3]

Na putu praktikovanja sunneta, hazreti Bediuzzaman, koji je cijelog svog života osjećao veliku ljubav i privrženost prema Resuli-Ekremu, s.a.v.s., i njegovom sunnetu, bio je izložen mnogim nepravdama, međutim, u ovoj privrženosti nije bilo nikakvog popuštanja.

Služenje islamskim simbolima

Učitelj Bediuzzaman je pridavao poseban značaj i ulagao trud u oživljavanju i očuvanju sunneta koji se nazivaju “Šeairi-islâmije”, a koji predstavljaju simbole i oznake islama unutar časnog sunneta, zato što je simbol ona strana islama koja je vidljiva u društvu.

Simbol se stalno vidi i živi unutar društva, zato narod ima velike duhovne koristi. Ti simboli ljudske duše stalno podučavaju islamu i vjerovanju. Naprimjer, džamije, munare, ezan, kur'anska slova, islamska odjeća kao što su turban i mahrama, te ibadeti kao što su namaz, džemat i

[1] Lem’alar, 11. Lem’a, s. 49

[2] Âl-i İmran Suresi, 31

[3] Lem’alar, 11. Lem’a, 5. Nükte s. 49

post, društvo neprestano podučavaju islamu. Iz tog razloga su veoma značajni za njega.

Napuštanje i zaboravljanje (iz različitih razloga) ovih simbola jednog za drugim u posljednje vrijeme, govori da je društvo lišeno časova o imanu koje daju ovi islamski simboli. Hazreti Bediuzzaman koji je bio krajnje zabrinut zbog ovog duhovnog uništenja, sljedećim izjavama brani simbole:

"Unutar šerijatskih pitanja, jedan dio se odnosi na pojedince; jedan dio se odnosi u cjelini na sve, te se  nazivaju “Šeairi-islâmije”. S aspekta veze ovog simbola sa cijelim narodom, cijeli narod je dio njega. Ako se ne stekne zadovoljstvo cijelog naroda, prilaz njima je napad na pravo čitavog naroda. I najmanje pitanje o vrsti sunneta među tim simbolima ima vrijednost poput nekog najvećeg pitanja. Kao što se direktno odnosi na cijeli islamski svijet; oni koji pokušavaju kao i oni koji im pomažu u rušenju i mijenjanju i kidanju lanaca (znakova) svjetlosti s kojima su bili povezani svi islamski velikani od perioda sreće pa sve do danas, neka razmisle o tome kako veliku grešku čine. I ako imaju makar mrvicu razuma neka strahuju!..."[1]

Ezan koji je jedan od simbola islama i čije je učenje na turskom jeziku u njegovo vrijeme bilo pod prisilom, hazreti Said Nursi koji  ga je čuvao upravo sa ovom sviješću i osjetljivošću, nikada nije učio ezan na turskom niti je to govorio svojim učenicima da urade. Također, pisanje kur'anskim slovima, to jeste islamskim pismom koje se naziva osmansko pismo, a koja predstavljaju jedan od simbola islama, usadivši ih u osnovu služenja Poslanica Svjetlosti, zajedno sa svojim učenicima je čuvao i branio i taj simbol.

Nikako nije skidao turban sa glave te je ovaj važan sunnet, koji predstavlja jedan od simbola, ukorijenio u cijelom

[1] Mektubat, 29. Mektub, 1. Risale, s. 396

svom džematu. Kako muslimanke ne bi ostavile mahramu, napisao je "Poslanicu o pokrivanju".

Nakon što je u prvom narodnom vijeću u Ankari 1923. godine primijetio nemar prema namazu, u saopćenju koje je napisao, upozorio je i narodne poslanike toga perioda kada je u pitanju čuvanje islamskih simbola i to na sljedeći način:

“Kao što znate, naši vječni neprijatelji i protivnici i suparnici uništavaju islamske simbole. Stoga, vaša neizbježna dužnost jeste oživljavanje i čuvanje tih simbola. U protivnom, nesvjesno se pomaže jednom razboritom neprijatelju. Ravnodušnost po pitanju simbola ukazuje na slabu nacionalnu svijest. A slabost ne zaustavlja neprijatelja već ga ohrabruje.” [1]

Borba protiv novotarija

Poznato je da se “novotarijama” nazivaju prakse izvan islama koje ruše časni sunnet i koje ukidaju simbole kao što su ovi prethodno spomenuti. Kazivanjem u hadisi šerifu, da je “Svaka novotarija zabluda, a da svaka zabluda vodi u vatru.“[2], ukazano je na to koliko su novotarije loše za muslimane. Dok je Učitelj Bediuzzaman s jedne strane pokušavao da zaštiti časni sunnet i islamske simbole, s druge strane se borio protiv novotarija koje su bile oprečne njima. U periodu kada je većina, pa čak i mnogi učenjaci i imami bili primorani da prihvate novo pismo, on nikada nije gubio nadu i borio je se za očuvanje kur´anskog pisma. U tim godinama kada je počevši od običnog naroda pa sve do hodža bilo silom naređivano korištenje šešira, nikada se nije potčinio pritiscima po ovom pitanju. U periodu kada su se mnogi predali novotarijama kazavši “primorani smo”, hazreti Učitelj je ovako glasno negodovao:

“Gdje može pronaći svjetlo i kojim putem može poći onaj koji je skrenuo sa sunneta izmišljajući novotarije? Naš vo-

[1] Mesnevî-i Nuriye, s. 102

[2]Sunen-i Nesei, Salatu’l-Ideyn, Poglavlje, 22, hn: 1576.