Vijeće Oslobodilačkog rata u Ankari

aktivnost protiv okupacije jeste bila izdati knjigu pod nazivom "Hutuvati sitte". Ovom knjigom je uništio propagandu Engleza koji su radili na tome da narod prihvati okupaciju. Nakon toga, Englezi su obećali nagradu onome koji ga dovede mrtvog ili živog.

Novi Said

Prvu polovinu svog života Učitelj Bediuzzaman opisuje kao "Stari Said", a ostatak života, nakon 1921. godine kao “Novi Said”. Tri godine nakon što se spasio od zarobljeništva i došao u Istanbul, nakon dubokih duhovnih borbi u koje je ušao sa svojim nefsom, izašao je kao Novi Said. Napustivši upotpunosti politiku i miješanje u dunjaluk u ovom periodu, u cjelosti se usmjerio na ahiret i razmišljanje o kur'anskim ajetima. Ovaj period je trajao sve do njegove smrti. Tu promjenu opisuje na sljedeći način: "Nakon što sam se izbavio iz ruskog zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu, pomaganje vjere u Darul-hikmetu me je dvije-tri godine zadržao u Istanbulu. Nakon toga, uputom Mudrog Kur’ana i sebebom Gavsi A'zama (Abdulkadira Gejlanija) i dolaskom starosti, pojavila se dosada zbog gradskog života u Istanbulu i mržnja zbog raskošnog života u društvu."[1] "Sebebom i upućivanjem hazreti Šejha, Stari Said je postao Novi Said."[2]

Vijeće Oslobodilačkog rata u Ankari

Učitelj Bediuzzaman je narodnooslobodilačku borbu u Anadoliji koja je počela nakon okupacije, podržao saopćenjem koje je bio napisao. A vlasti u Ankari, pohvalivši njegove prijašnje borbe protiv Engleza u Istanbulu, više puta su ga pozivali u Ankaru. Na kraju je Učitelj nakon ovih

[1] Lem’alar, 26. Lem’a, 13. Reca, s. 247

[2] Sikke-i Tasdik-i Gaybî 8. Lem’a, s. 143

upornih poziva došao u Ankaru u novembru 1922. godine. U Vijeću je za njega priređena zvanična "ceremonija dobrodošlice". Međutim, Učitelj u Ankari nije naišao na ono što je očekivao. Pored nemara u vjeri kod mnogih ministara, svjedočio je i nekim aktivnostima koje su bile usmjerene protiv vjere. Protiv ovoga, najprije je saopćenjem od deset tačaka narodnim poslanicima objasnio važnost namaza.

Nakon toga, napisavši originalnu Poslanicu o prirodi na arapskom jeziku, također je napisao i dao da se štampa jedna poslanica koja osporava bezbožničku filozofiju.

Učitelj je bio krajnje potišten zbog sve većeg slabljenja duhovnog života posljednjih godina. Na pitanje o razlozima takvog stanja od strane njegovih prijatelja koji su primijetili ovu njegovu zabrinutost, odgovarao bi: "Ja sam izdržao svoje patnje, ali su me pritisle muke koje su snašle muslimane. Nesreće koje su se spustile na islamski svijet, osjećam da su se najprije spustile na moje srce".[1] Uprkos ovome, hazreti Said Nursi nije gubio nadu u Allahovu dž. š. milost te je u

[1] Tarihçe-i Hayat, s. 137

Kur’anu tražio rješenja protiv bezbožničkih filozofija. Učitelj se nije mogao duže zadržati u Ankari. Odbivši ponude kao što je posao narodnog poslanika, visoka plata i posao javnog propovijednika, 1923. godine se vraća u Van. Osamivši se na planini Erek, posvetio se razmišljanju i ibadetima kao i davanju časova ograničenom broju učenika.

Život u progonstvu - Isparta

Nije puno prošlo, šejh Said je na istoku proglasio pobunu (1925). Pobuna je na jedan krvav način ugušena za nekoliko mjeseci. Nakon kraćeg vremena, uprkos tome što nije imao nikakve veze sa događajem, Učitelj je odveden iz pećine u kojoj je bio u osami te je preko Istanbula prebačen u Burdur, a kasnije u oblast Barla u Ispartu (1927). Na ovaj način je počeo njegov život u progonstvu, zatvoru i mučenju koji će trajati 34 godine sve do njegovog preseljenja na ahiret. Međutim, ovo progonstvo mu je ujedno bilo i početak "velike duhovne borbe na putu služenja imanu".

U ovom periodu je napisao i po cijeloj zemlji širio poslanice koje se sastoje od stotinu i trideset dijelova i koje su bile razlog za sticanje jakog istinskog imana i dokazivanje